Najraniji, ali izrazito skromni, tragovi ljudskog života u ovom području datiraju se u vrijeme srednjeg paleolitika (150 000 – 35 000 godina pr. Kr.). Nešto više podataka  imamo za slijedeće razdoblje neolitika (6000 – 3300 godina pr. Kr.) iz kojega potječu nalazi alatki i keramike ponajviše iz špilja s južne (Makarska, Podgora) ali i sjeverne strane Bikova (Župa). U to vrijeme kreće se s nešto intenzivnijom obradom zemlje i stočarstvom koje će puno više obilježiti gospodarstvo ovih prostora u narednim vremenima. Osim toga, već tada je primjetna i robna razmjena sa stanovništvom obližnjih otoka, ali i udaljenijih krajeva.

Tijekom eneolitika (3300-2200 godine pr. Kr) a posebno brončanog i željeznog doba formiraju se i prve plemenske zajednice koje danas nazivamo jednim imenom – Iliri! Ta razdoblja, gotovo do kraja stare ere, obilježena su intenzivnim životom na utvrđenim visinskim naseljima – gradinama. Osim toga postoje i naselja otvorenijeg tipa na južnim padinama Biokova. Osim gradina u krajoliku se ističu i stotine sačuvanih kamenih gomila – tumula, prapovijesnih grobnica. Ono što u ovom razdoblju počinje obilježavati gospodarstvo ovog područja jest stočarstvo. Jedno od spomenutih ilirskih plemena – Delmati – koje će svoje ime dati i čitavoj ovog regiji (Dalmaciji) svoje ime duguje upravo ilirskom nazivu za ovcu.

Slično će se nastaviti i u antičkom (rimskom) razdoblju uz jednu veliku promjenu – pojavu prvih većih i manjih naselja kao što je municipij Novae na širem području današnjeg Imotskog ili Muccurum iznad Makarske (Makar) te drugih. U nemirnim vremenima kasne antike (4. do. 7. stoljeća) stanovništvo velikim dijelom napušta takva naselja i seli se na ranije prapovijesne gradine tražeći na njima zaštitu od različitih barbarskih provala i pohoda.

Tijekom srednjeg vijeka prostor današnjeg geopraka teritorijalno je podijeljen između dvije tadašnje županije – Imote (koja je obuhvaćala krajeve sjeverno od Biokova) i Paganije ili Krajine (koja je obuhvaćala prostor s južne strane Biokova). Od kraja 15. do druge polovice 17. tj. početka 18. stoljeća ti su krajevi dolaze pod osmansku vlast. Taj period je također određen turbolentnim razdobljima venecijansko-osmanskih ratova, te značajnim migracijama stanovništva koje je bježalo od zatečenih nevolja. Težina graničnog prostora posebno se osjetila na primorskoj strani koja je često bila poprište žestokih borbi i stradavanja. O njima danas svjedoče brojne utvrde koje su lokalnom stanovništvu služile kao utočište za obranu, poput utvrđenih špilja u Makru ili Velikog Kaštela u Kotišini. U drugoj polovici 17. stoljeća, prostor s južne strane Biokova dolazi pod vlast Venecije, te se do kraja stoljeća, prestankom sukoba, život normalizira. Raste broj stanovnika, intenzivira se poljoprivreda, stočarstvo i trgovina, a Makarska kao administrativno kulturno središte doživljava bogat kulturni i društveni razvoj. Stočarstvo, vinogradarstvo i maslinarstvo, te promet i trgovina ostat će glavne gospodarske grane ovog područja sve do prve četvrtine 20. stoljeća kada turizam počinje zauzimati važnu ulogu, primarno u Makarskoj. Razvoj masovnog turizma 60-ih godina zajedno sa serijom potresa koji su se dogodili 1962. godine značiti će prekretnicu u načinu života ovog područja. Stanovništvo iz podbiokovskih naselja preselit će se na obalu što će dovesti do napuštanja tradicijskog oblika privrede, te okretanjem turizmu kao glavnoj gospodarskoj grani. Danas preko 95 % stanovništva živi na priobalnom prostoru, izvan granica Geoparka. Unatoč tome, lokalno stanovništvo još je uvijek vezano za prostor planine Biokovo i podbiokovska naselja kao neizostavne dijelove njihove tradicije i identiteta.

Razvoj naselja u unutrašnjosti je tekao drugačije i uglavnom se može pratiti u kontinuitetu od srednjeg vijeka. Ipak, njihov značajniji razvoj započinje tijekom 18. stoljeća. Naime, poljoprivredne površine su bile malene, a ona najveća – Imotsko polje – je gotovo do prve polovice 20. stoljeća velikim dijelom bila poplavljena veći dio godine. Prednjačilo je stočarstvo sa stokom sitnog zuba, ovaca i koza. Stočarstvo je i ovdje bilo transhumantnog tipa tj. stoka bi se na Biokovo vodila tijekom ljetnih mjeseci. Upravo se sa te sjeverne strane planine stočarstvo u manjem obimu zadržalo i danas kao jedna, iako vrlo skromna, privredna grana. Veće promjene u dijelu populacije u unutrašnjosti se, u gospodarskom smislu, događaju već krajem 19. stoljeća kada bilježimo pokušaje isušivanja dijelova Imotskog polja kako bi se stvorile plodne površine za duhan. Te iste će se od polovice 20. stoljeća (pa do danas) koristiti većinom za ratarske kulture i sve prisutnije vinograde. To je uzrokovalo i veći broj stanovnika u naseljima neposredno uz polje, dok je populacija u brdskim predjelima godinama drastično opadala. Tako danas na području grada Imotskog imamo 146 stanovnika po km², Općine Proložac 44 stanovnika po km², dok je taj broj na području Općine Zagvozd 9.5 stanovnika na km² (prema popisu stanovništva iz 2011. godine). Turizam je ovdje bio gotovo nerazvijena grana gospodarstva, i svoj razvoj započinje početkom 21. stoljeća sve češćom gradnjom kuća za odmor. Time se uvelike razlikuje od masovnog tipa turizma prisutnog na primorskoj strani Biokova.

Ovakav razvoj na području Geoparka u posljednjih 60-ak godina donio je bitne promjene u samom krajoliku. Napuštanje stočarstva kao osnovne privredne grane te smanjenje poljoprivrednih površina uslijed iseljavanja stanovništva, doveli su do pojačane forestacije tj. povećanja šumskih površina – posebno onih pod borovima. S primorske strane planine to je dovelo i do bržeg širenja nekoliko velikih šumskih požara (posljednji 2017. godine).