Plodno Imotsko polje zanimljivo je reljefno obilježje Geoparka Biokovo-Imotska jezera. Između njega i planinskog masiva Biokova (1762 m) nalazi se prostrano krško područje na kojem se smjenjuju nizovi brda i uvala. Polje i krški prostor u njegovoj neposrednoj okolici bogati su vodom. Duž cijelog Imotskog polja protječe rijeka Vrljika – ponornica po mnogočemu jedinstvena krška rijeka, koju stanovništvo naziva „hraniteljicom života“, zbog izvorišta pitke vode, zahvaljujući kojima polje ima izvrsne uvjete za poljoprivredu. Vrljika je u svojem gornjem toku 1971. godine zaštićena kao ihtiološki rezervat.

Kada govorimo o geolškoj raznolikosti Geoparka, svakako moramo istaknuti da je upravo ta raznolikost južnijeg priobalnog dijela područja dosta izražena u odnosu na njegov sjeverniji dio prema unutrašnjosti, a i to je jedan od primjera geološkog bogatstva čitavog ovog područja. Slijedom navedenog, u unutrašnjem dijelu Geoparka riječ je o tipičnom terenu visokog dinaridskog krša, koji je svjetski poznati locus typicus specifične krške morfologije. Taj je prostor karakterističan po krškim poljima (Imotsko polje), jezerima (zaštićeni Spomenici prirode i fenomeni svjetskog značaja Crveno i Modro jezero, zatim jezera Ričice, Galipovac, Knezovića i Mamića jezero, Prološko blato – zaštićeno je kao značajni krajobraz 1971. godine, Lokvičićka jezera, Dva oka, itd.), rijekama, kanjonima (kanjon Badnjevice), uzvisinama, izvorima (izvori Krčevac i Opačac), ponorima, špiljama (špilja Zovnjača) i jamama. Dalje, kada krenemo južnije, bliže priobalnom dijelu našeg Geoparka nailazimo na veličanstvenu planinu Biokovo koja ima status Parka prirode a to je dio planinskog masiva Dinarida i kao takva ima smjer pružanja SZ-JI. Građu u nižim dijelovima prema moru i na suprotnoj zagorskoj strani čine pretežito eocenske fliške naslage, dok su viši dijelovi oblikovani u mezozoijskim karbonatnim sedimentnim stijenama. Podnožje središnjeg dijela Biokova je blago nagnuta zaravan koja se od mora izdiže do visine od oko 300 metara, a s obzirom da je oblikovana pretežito u fliškim naslagama plodna je i zelena. Na taj „zeleni pojas“ nastavlja se najimpresivniji dio stijena koje se izdižu u visinu od oko 1000 metara i kao fasada ograđuju Zagoru od Primorja. Povrh tih stijena pruža se regija koja ima oblik valovite visoravni, široka je od 3-4 km, karakterizira je bogato razvijen krški reljef, a prema zaleđu se blago i postupno spušta. Planinom dominiraju ponikve. Neke su izrazito duboke, čak i više od 100 metara. Neke su urušene, dok se neke nastavljaju u duboke jame. Ovaj specifični oblik površinskog krša naziva se poligonalni ili mjesečev krš jer podsjeća na kratere Mjesečeve površine. U ovom dijelu su također prisutni svi tipični fenomeni krša – vrtače, škrape, kamenice, špilje (Krjava, Baba, Jujnovića špilja i mnoge druge), ledenice i jame (Njemica – najdublja jama na Biokovu sa 863 metra dubine).

 Svakako ističemo jamu Mokre noge (-831 m) i jamu Amforu (-788 m).