Botanički vrt Kotišina – Spomenik parkovne arhitekture

Smješten je na primorskim obroncima planine Biokovo iznad sela Kotišina, na nadmorskoj visini od 350 do 500 metara i sastavni je dio Parka prirode Biokovo. Vrt je utemeljio dr. fra Jure Radić (1920-1990), franjevac i znanstvenik, sa svrhom znanstvenog istraživanja i motrenja, zaštite i očuvanja, te popularizacije i upoznavanja biljnog svijeta planine Biokovo. Ovo nije botanički vrt u klasičnom smislu, gdje se svaka biljka unosi prema određenim pravilima, već je zamišljen kao „ograđeni dio prirode“, gdje će se zadržati prirodni oblici vegetacije sa samorodnom florom. Na relativno maloj površini od 16,5 ha nalaze se vrlo raznolika staništa kao što su kamenjare, točila, vrletne stijene, obradive površine, te kanjon Proslap s istoimenim slapom, koji je veći dio godine suh, a oživi samo za vrijeme jakih kiša.

Natura 2000 predstavlja područje ekološke mreže Europske unije u koju su uvrštena područja značajna za ptice, njihova staništa i područja očuvanja značajna za ostale divlje vrste i stanišne tipove od interesa za Europsku uniju.

Značajni krajobraz je prirodni ili kultivirani predjel velike krajobrazne vrijednosti i bioraznolikosti i/ili georaznolikosti ili krajobraz očuvanih jedinstvenih obilježja karakterističnih za pojedino područje. U značajnom krajobrazu dopušteni su zahvati i djelatnosti koje ne narušavaju obilježja zbog kojih je proglašen.

Značajni krajobraz Prološko blato (994,44 ha) 

Prološko blato nalazi se na zapadnom dijelu Imotskog polja i predstavlja poplavno krško polje koje sezonski poplavljuje. Prološko jezero nalazi se u istočnom dijelu Prološkog blata i ono nikad ne presuši. Prološko blato zaštićeno je kao Značajni krajobraz 1971. godine, a razvijen je i sportsko-rekreacijski ribolov. U širem području nalazi se značajan arheološki lokalitet, ostaci nekadašnjeg franjevačkog samostana na otočiću Manastir. Izgrađen je za vrijeme turske vladavine, te su u periodu od 1600. do 1715. god. u njemu živjeli imotski franjevci, nakon čega je napušten i porušen. Danas je u vrijeme visokih voda otok, te je vjerojatno na taj način služio i za obranu od Turaka. Ostaci samostana nalaze se na zapadnoj padini otoka, a sačuvani su suhozidi i kamene klupe na putu do blata/jezera. Ostaci franjevačkog samostana na otočiću Manastir u Prološkom blatu predstavljaju izuzetno vrijedan dio imotske kulturne baštine. Također, samostan je dokaz da razina jezera u području Prološkog blata nije nikad bila toliko visoka da bi poplavljivala otočić Manastir. Prološko blato prihranjuje se rijekom Ričica koja izvire u Bosni i Hercegovini i protječe kroz istoimenu akumulaciju (koristi se i naziv Zeleno jezero). U 18. stoljeću izgrađeni su odvodni kanali, te je 1947. god. završen odvodni tunel u dužini od 1650 m kako bi se spriječilo plavljenje Prološkog blata. Od velike važnosti je voda iz ovog jezera koja natapa oranice i vinograde te time zapravo hrani cijelu krajinu. Najveća dubina jezera za višeg vodostaja je oko 35 metara.   

Značajni krajobraz Imotska jezera – Gaj (415,84 ha)

 Značajni krajobraz Imotska jezera – Gaj se prostire sjeverno od grada i obuhvaća i oba jezera, a kao značajni krajobraz zaštićena su 1971. godine. Može se reći da se sastoji od dvije cjeline. Prva je ujedno i povijesno vrijednija, i to je istočni dio značajnog krajobraza, koji ima parkovne elemente. To je područje zasađeno crnim borom i hortikulturno uređeno poslije Prvog svjetskog rata, kada je to organizirao ruski izbjeglica i šumarski stručnjak Boris Hiperborejski. Zapadni dio značajnog krajobraza je također pošumljen crnim borom, ali nema parkovnih elemenata. 

Posebni rezervat Vrljika (50,35 ha) 

"Vrljika, posvuda neprestano tražila me žednog, našla me, a kad sam je u ruke stavio, ona je popila mene". 

Po mnogočemu jedinstvena krška rijeka koja dužinom od 23 km protječe Imotskim poljem. Bogata i plodna snaga rijeke veže svojom srebrenom niti ljude i naselja u Imotskoj krajini, da se nikada ne razdvoji ono što je prirodom povezano. U Vrljici obitavaju endemske životinjske vrste: mekousna pastrva (Salmothymus obtusirostris), bjelonogi rak (Austropotamobius pallipes) i imotska gaovica (Dhelminichthys Adspersus). Izvorište rijeke proglašeno je zaštićenim ihtiološkim rezervatom.

Spomenik prirode Crveno jezero (13,79 ha) 

CRVENO JEZERO - je hidromorfološki fenomen i svjetska rijetkost jer je oblikom, bojom i postankom jedinstveno u svijetu. Nalazi se 1,5 km sjeverozapadno od Imotskog. Mlađe je tektonike na izrazito potresnom području. Naziv je dobilo po crvenkastoj boji stijena koje ga okružuju i koje jezeru daju pomalo zastrašujuć izgled koji u svakom putniku namjerniku izaziva veliko strahopoštovanje. Prema morfološkoj klasifikaciji Crveno jezero je najdublja jama Dinarskog krša koja je do polovice ispunjena vodom, i jedna je od najdubljih stalno potopljenih speleoloških jama u svijetu. Dno jezera  je ispod razine mora i Crveno jezero nikad ne presušuje. Francuski speleoronilac Frederic Swierczynski 6. svibnja 2017. je zaronio u Crveno jezero i postao prvi čovjek u povijesti koji je kročio na dno. Zaron je trajao četiri sata, a Francuz je dno dotaknuo na 245 metara. Jezero je zaštićeno 1964. godine, a cijelo područje sjeverno od grada zaštićeno je 1971. godine kao značajan krajobraz. Legenda kaže da su u jezero propali Gavanovi dvori kada je anđeo, prerušen u prosjaka, upozorio oholu Gavanicu na pravednost i milosrđe, a ona mu bahato odgovorila: Što će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj!”, odbivši mu udijeliti milodar. U tom času nastade strašan potres a Gavan i njegovi dvori „propuntaše“ se u bezdan koji se ispuni vodom i na tom mjestu nastade Crveno jezero.

Spomenik prirode Modro jezero (39,18 ha) 

Priroda je ovdje obilato podijelila svoje darove kao očiti dokaz Božjeg nauma da ljepote beskrajnog svijeta ponegdje učini čudesnima. Nađete li se na proputovanju Dalmatinskom zagorom, ne propustite posjetiti prirodne fenomene o kojima priča cijeli svijet. Zaštićeni spomenici prirode svojom ljepotom obišli su kuglu zemaljsku. Modro jezero je omiljeno izletište i turista i domaćih ljudi do čije se vode silazi niz serpentine – puteve građene početkom 20. stoljeća tehnikom suhozida, pa ono za ljetnih mjeseci postaje i  omiljeno kupalište. Narod mu dade ime Modro zbog njegove iznimno lijepe i intenzivne modre boje vode. Golema je to vrtača na samom rubu grada koja je 1964. godine zaštićena kao geomorfološki spomenik prirode. Razina vode tijekom godine varira, katkada njezina dubina dosegne i do 90 metara, ali nije rijetkost da jezero u ranu jesen potpuno presuši i tada stanovnici na njegovom dnu tradicionalno zaigraju nogomet. Na dnu jezera nalaze se estavele koje se u rano proljeće ponašaju kao izvori, a u sušnim razdobljima postaju ponori koji gutaju vodu. 

Park prirode Biokovo (19330,54 ha) 

Biokovo je parkom prirode proglašeno 1981. godine zbog iznimne geomorfologije, ponajprije prirodnih ljepota krških krajobraza i biološke raznolikosti. Na Biokovu i u njemu nalaze se, osim krških polja, i brojni krški oblici poput grižina ili žliba, kamenica, škrapa, japaga, ponikava, špilja, ponora, jama ledenica, uvala, dubokih klanaca, gudura i dubokih jama od kojih su najpoznatije Amfora (788 m), Mokre noge (842 m), te najdublja jama Njemica (863 m). Na prvi pogled siromašno i golo, Biokovo obiluje biljnim i životinjskim vrstama. Uz mjestimice prašumske šume bukve, jele i crnog dalmatinskog bora, nailazimo na bogatu raznolikost biljnih vrsta, među kojima su i brojni endemi kao npr. Biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio), crvenkasta zečina (Centaurea cuspidata) i drugi. Životinjski svijet Biokova osebujan je i raznolik s brojnim endemima i tercijarnim reliktima, a podzemna fauna krije pravo bogatstvo s više od 70 biokovskih endema. Mnoštvo tragova ukazuje na suživot čovjeka i planine, kao što su arheološki ostaci, crkvice, kapelice i pastirski stanovi. Do najvišeg vrha Biokova, Sv. Jure, osim planinarskih staza, vodi i cesta duga 23 km, koja je ujedno i najviša asfaltirana cesta u Hrvatskoj.